Na južnim brežuljcima Ivančice smješteno je staro zagorsko selo Lobor. Spominje se još 1257. godine, a ime je vjerojatno dobilo po latinskoj riječi LABOR što znači raditi. Život je oduvijek ovdje bio težak, plodne zemlje malo, a gladnih ustiju mnogo.
Osnovna škola Lobor
Plemićke obitelji koje su živjele na području loborske župe dale se podučavati svoju djecu privatno, što znači da nije bilo škole.
1834. godine župljani su na trgu sagradili drveni stan tadašnjem orguljašu Petru Šemberu koji je prvi počeo u svom stanu javno podučavati djecu bolje stojećih obitelji.
1842. godine Petar Šember imenovan je za podučitelja.
1850. godine javlja se potreba za novom školom koja je sagrađena troškom cijele župe, a otvorena je 1858. godine. U sklopu škole bio je i stan za učitelja. Prvi učitelj na toj školi bio je Mijo Govedić, također orguljaš.
U vremenu do prvog svjetskog rata bilo je mnogo učenika za školu, no nisu je svi pohađali i to iz više razloga: siromaštvo, nepismenost roditelja, zaostalost te udaljenost djece od škole.
Školske godine 1912/13. otvorena je škola u Peršavesi za naselja Peršaves, Vukanci, Delkovec i Velika.
Dolazi razdoblje prvog svjetskog rata 1914-1918 kada je nastava nekoliko puta bila prekinuta. Djeca su zajedno sa svojim učiteljima skupljala lišće kupina za čaj, kovine, a žene koje su znale plele su kape, rukavice i veste za vojnike. Šegrtska škola i opetovnica bile su ukinute. Rat se bližio kraju i u Zagrebu su se sastali predstavnici južnoslavenskih naroda koji su bili pod austrougarskom upravom te su osnovali Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba nakon kojeg slijedi 1. prosinca 1918. ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u novu državu pod dinastijom Karađorđevića. Zbog čestih prekida nastave, zbog širenja zaraznih bolesti (ospice, mums, griža.1. listopada 1930 učenici su se preselili u novu školu koja još i danas postoji.
Do 1933. u školi Lobor postoje 4 razreda, a te godine zbog porasta broja djece i savjesnijeg slanja djece od strane roditelja u školu, uvode se još dva. Pred početak II. svjetskog rata otvara se škola u Starom Golubovcu.
1941-1945 su ratne godine. Rat je i tu oko škole. Nastava je, zbog ratnih strahota, bila više puta prekinuta. Popriličan broj učenika napušta školu jer njihovi roditelji odlaze na kolonizaciju u Slavoniju. Od početka rada škole Lobor nastava je počinjala zazivom Duha Svetoga i mise na početku školske godine, te Misom zahvale na kraju školske godine, no 1945 prestaje rat i nastaje ideološki preokret. Djeca u školi rade u duhu NOP-a. Na zidovima su zidne novine, parole. Svi učenici učlanjeni su u Pionirsku organizaciju, a velik broj u Organizaciju Crvenog križa. Učitelji, kojih je malo, rade na opismenjavanju seoskog stanovništva, formira se mješoviti pjevački zbor, dobrovoljnim radom svih mještana počinje gradnja Zadružnog doma, jednog od najvećih u tadašnjem kotaru Zlatar.
Školske godine 1951./52. učenici zajedno sa svojim učiteljima odlaze na ekskurziju na more. Rad u školi odvija se po planu i programu. U program škole uvodi se njemački jezik kao obvezni predmet, slobodne aktivnosti, dopunska, a nešto kasnije i dodatna nastava što znatno doprinosi povećanju nivoa znanja. Od 1960. uvodi se proslava Dana škole i to prvu nedjelju u mjesecu lipnju.
NOO Zlatar 1961. otkupljuje zemljište preko potoka sa gospodarskom i stambenom zgradom i poklanja ga školi. Na zemljištu se izgradilo školsko igralište, a zgrade su korištene za školsku radionicu i kuhinju. Njemački jezik je zamijenjen ruskim jezikom, a na izričit zahtjev roditelja ponovno se u školu Lobor uvodi njemački jezik školske godine 66/67.
U školi se tada osjeća pomanjkanje prostora i kadrova koji se ne mogu dobiti jer nema stanova za prosvjetne djelatnike. Za te potrebe uvodi se samodoprinos od 2% na vrijeme od 3 godine. Odluku o uvođenju samodoprinosa nisu donijeli jedino stanovnici Belca. Od tih sredstava napravljeno je južno krilo sadašnje zgrade i pet stanova za prosvjetne djelatnike.
5. ožujka. 1970. škole u Zlataru i Loboru integrirane su u jedinstvenu školu Ante Kovačić, Zlatar.
Za razvitak mjesta značajna je i 1971. jer je asfaltirana cesta Lobor-Zlatar, a time je mjesto Lobor povezano asfaltom i sa Zagrebom.
Prelistavajući Spomenicu škole nailazimo na vrlo značajnu 1976. godinu kada je uspostavljeno prijateljstvo s bratskom školom S.S. Kranjčevića iz Zagreba i asfaltirano školsko igralište, a kod Cukovca je napravljeno mjesno nogometno igralište. Školske godine 1984/85. počinje adaptacija Školskog prostora u starom dijelu zgrade koji je pušten u rad za Dan škole 85/86. godine u listopadu.
Što više vremenski odmičemo to se broj učenika smanjuje, a time i broj nastavnog osoblja. Veliku pažnju škola je u svom radu posvetila i odgoju djece za život i rad na selu. Danas se s pravom starije generacije učenika prisjećaju svojih školskih dana kada su pošumljavali brdo Rajec iznad Lobora, mjesto uz cestu prema Starom Golubovcu, Lipje i Debovinu. Učenici su učili cjepiti voćke i vinovu lozu. Na školskom vrtu zasijana je po prvi puta talijanska sorta pšenice San pastore – i to uzorno. Sve to naučili su ih njihovi učitelji.
Ukoliko bismo željeli posebno istaknuti nekog učitelja koji je ostao kao legenda u narodu, svakako bi to mjesto pripalo ravnatelju i učitelju Đuri Mužjaku koji je tu službovao oko 30 godina, a na svoj izričit zahtjev pokopan je u Loboru kada su mu mještani iz bliže i daljnje okolica odali počast. Društva koja danas djeluju spominju se Ivana Jurekovića i Stjepana Martinuša.
Ova škola je u okviru naprednih grupa postizala dobre rezultate. Učenici su u nekoliko navrata bili prvi na natjecanjima u Općini, a sudjelovali smo i na državnim natjecanjima i smotrama. Športska natjecanja redovito se održavaju i tu postižemo zapažene rezultate. Škola raspolaže s prostorom koji nije uvijek najadekvatniji i potrebno bi bilo mnogo ulaganja da bi bio funkcionalan.
Ova škola dala je i poznata imena društvenog života: pisca hrvatske moderne Franju Horvata Kiša, dr. Franju Gregurića, dr. Karla Bezaka i mr. Stjepana Adanića. Osim ovih kroz školu je prošlo mnogo generacija čiji su pripadnici danas liječnici, inženjeri, vrsni zanatlije, radnici i svaki je na svoj način doživio đačko doba jer od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.